Interesovanje za setvu uljane repice i posejane površine je tokom poslednjih nekoliko godina, a naročito prethodne proizvodne sezone, konstantno u porastu. Ova činjenica pokazuje da su proizvođači prepoznali prednosti uvođenja uljane repice kao gajenog useva u plodored na poljoprivrednom gazdinstvu, kao i benefite koje mogu ostvariti njenim gajenjem.

Posejane površine pod uljanom repicom su poslednjih godina konstantno u porastu

Kao i kod drugih kultura, i kod gajenja uljane repice postoje bitni momenti na koje proizvođači moraju da obrate pažnju u određenim situacijama. To saznanje je kod proizvođača koji će uljanu repicu prvi put gajiti je posebno značajno, jer ono omogućava da se izbegnu moguće greške i eventualni neuspesi svedu na najmanju moguću meru.

Uljana repica (Brassica napus L.) spada u porodicu kupusnjača (krstašica). Ona je prvenstveno uljana kultura i u svetu – po svom značaju kao sirovina za industrijsku proizvodnju biljnih ulja – zauzima treće mesto, posle soje i uljane palme.

U daljem tekstu će biti navedeni najbitniji momenti u tehnologiji proizvodnje uljane repice sa svim specifičnostima, najviše na osnovu višegodišnjeg praktičnog iskustva.

 

Plodored

Uljana repica treba da se gaji u plodoredu, jer setvom u monokulturi sigurno dolazi do drastičnog pada prinosa. Poželjno je da u rotaciji useva učestvuje više useva, da bi period između dve setve uljane repice na istoj parceli bio što duži.

Najbolji predusevi za setvu uljane repice su strna žita, silažni kukuruz, rano povrće, rani krompir i uopšte usevi čije se ubiranje vrši rano. Na taj način ostaje dovoljno vremena za obradu, đubrenje i pripremu površine za setvu uljane repice. Važno je voditi računa da predusevi imaju što manje zajedničkih bolesti i štetočina sa uljanom repicom. Proizvođači ovo vrlo često zaboravljaju i zanemaruju, pa uljanu repicu seju posle suncokreta ili soje, što predstavlja potencijalno veliku opasnost od pojave biljnih bolesti i drastičnog pada prinosa, naročito u godinama sa više padavina i boljim rasporedom (a te godine bi u stvari trebale da budu najrodnije).

Dobar primer smene useva jeste setva posle ranog kukuruza (rani hibrid u najranijim rokovima setve), posle uljane repice pšenica, pa kukuruz, sledeće godine suncokret ili soja i na kraju pšenica.

Uljana repica je dobar predusev za strna žita, u sušnim godinama je nepovoljan predusev za kukuruz, zbog jakog isušivanja zemljišta od strane uljane repice, a takođe je loš predusev i za suncokret i soju.

Uljana repica ima korenov sistem veoma velike usisne moći pa može koristiti i teže pristupačne oblike vode i hraniva. Zbog toga se može gajiti i na zemljištima lošijeg kvaliteta. Na taj način uljana repica može ostvarivati zadovoljavajuće prinose i na takvim zemljištima, što je favorizuje u odnosu na neke druge kulture. Ipak, najbolje prinose daje na dubokim, strukturnim i plodnim zemljištima. Uljana repica teže podnosi zemljišta sa visokim nivoom podzemnih voda, sklonim zabarivanju, te takva zemljišta treba izbegavati u gajenju uljane repice.

 

Obrada zemljišta

Izbor mehanizacije i načina obrade zemljišta zavisi od preduseva, tipa zemljišta i stanja vlažnosti zemljišta. Osnovni princip koji bi trebalo poštovati jeste izbor takvog načina obrade koji podrazumeva što manje prevrtanja zemljišta i njegovog isušivanja. Uvek se mora imati u vidu da se ti poslovi vrše u možda najtoplijem delu godine. Uljana repica zbog vremena i dubine setve mora da ima dovoljnu vlagu u zemljištu za klijanje i nicanje. Sa druge strane, kvalitet pripreme zemljišta mora biti takav da omogući kvalitetnu setvu sitnog semena. Ove zahteve je u praksi vrlo često teško ispuniti i uskladiti.

Uljana repica ima vretenast koren, koji bi trebao do početka zime dobro da se razvije, pa je optimalna dubina osnovne obrade 25–30 cm, a od oruđa se najčešće koriste razrivači.

Ako su uljanoj repici predusevi strna žita, obradi, đubrenju i pripremi zemljišta treba pristupiti odmah nakon žetve strnina, da bi sačuvali što više vlage u zemljištu. Ako do setve uljane repice dođe do pojave korova, oni se pred setvu mogu suzbiti totalnim herbicidima, da ne bi mehaničkom obradom dodatno isušili zemljište. Ova godina je, sa značajnim padavinama u drugoj polovini avgusta, veoma redak izuzetak, sa dovoljno zemljišne vlage u vreme setve, ali najčešći slučaj je veći ili manji deficit vlage.

Ukoliko su predusevi neki drugi usevi, obradi, đubrenju i pripremi zemljišta treba pristupiti odmah nakon ubiranja roda, a izbor oruđa izvršiti na osnovu količine žetvenih ostataka i stanju vlažnosti zemljišta, jer treba obezbediti uslove da sejalica može kvalitetno i precizno uložiti seme u zemljište.

U praksi je čest slučaj da se uljana repica seje na parcelama gde je vršena redukovana obrada, obrada u malč i u ovim slučajevima je bitan kvalitet sejalice, jer ona mora da “savlada” veću količinu žetvenih ostataka i kvalitetno uloži seme.

U godinama sa problematičnom količinom vlage u zemljištu, obavezno je valjanje zemljišta pred setvu zbog ravnanja, sabijanja-stimulacije kapilarnog penjanja vlage i obezbeđenja uslova za što kvalitetniju setvu.

  

Đubrenje-ishrana

Jedna od karakteristika uljane repice jeste velika nesrazmera između biološkog prinosa suve materije i požnjevenog (odnetog) prinosa zrna, koja iznosi i do 1:10. To znači da je za normalan razvoj useva potrebna velika količina hraniva. Zahvaljujući svom moćnom korenovom sistemu, uljana repica može značajan deo hraniva iskoristiti iz rezervi zemljišta ali, uprkos tome, uljanu repicu treba dodatno đubriti mineralnim đubrivima. Optimalnu količinu đubriva najbolje je odrediti na osnovu analize plodnosti zemljišta i planiranog prinosa. Za prinos 1 t/ha uz pripadajuću biljnu masu, uljana repica utroši oko 50–60 kg/ha N, 25 kg/ha P2O5, 70 kg K2O i 15–20 kg/ha S.

Od opredeljenih količina đubriva P i K treba uneti sa obradom zemljišta kao osnovno i/ili startno đubrivo, a N maksimalno 30–40 kg/ha.

Treba naglasiti da uljana repica veoma dobro reaguje na dodavanje sumpora (S) kao makroelementa i bora (B) kao mikroelementa, pa treba obratiti pažnju prilikom izbora formulacije đubriva da li ona u sebi sadrže bor i sumpor.

Sa količinama azota u toku jeseni ne treba preterivati, jer u slučaju duže i tople jeseni može doći do izduživanja biljaka uljane repice, prebujnog useva i smanjenja otpornosti na niske temperature.

 Setva

Optimalni rok za setvu uljane repice je 20. 8 – 20. 9. (najčešće 1–10. 9). Česti su slučajevi u praksi da proizvođači uljanu repicu seju i u oktobru, ali tada posejana uljana repica u slučaju ranijih jesenjih mrazeva ili zimske golomrazice bude značajno oštećena ili izmrzla.

Prilikom izbora hibrida za setvu treba obratiti pažnju na njihove osobine. Treba birati hibride koji imaju bolji potencijal bočnog grananja, da bi u slučaju smanjenja broja gustine useva iz bilo kog razloga mogli u što većoj meri da kompenzuju smanjenje broja biljaka. Takođe, u zavisnosti od brojnosti i sastava korovske flore na parceli, mogu se odabrati hibridi uljane repice tolerantni na određene herbicide i na taj način poboljšati efikasnost zaštite od korova u slučaju potencijalno velike zakorovljenosti.

Optimalna dubina setve iznosi 2-3 cm

Setva uljane repice se najčešće obavlja žitnim sejalicama na međuredni razmak od 25 cm, sa 400–450.000 klijavih zrna po hektaru, da bi na taj način obezbedili oko 400.000 biljaka. Sve više proizvođača se opredeljuje za setvu širokorednim pneumatskim sejalicama koje obezbeđuju precizniju setvu i mnogo kvalitetnije ulaganje semena (što u sušnijim uslovima može biti od presudnog značaja za nicanje i opstanak useva). U širokorednoj setvi je međuredni razmak najčešće 50 ili 70 cm i u ovim slučajevima je izbor hibrida uljane repice (po pitanju potencijala bočnog grananja) veoma značajan.

Optimalna dubina setve iznosi 2–3 cm i veoma je značajno da bude što ujednačenija.

U praksi se optimalan broj biljaka po jedinici površine često zanemaruje. Zbog neodgovarajućih sejalica poseje se više semena i broj biljaka po hektaru bude i preko 500.000. U tim slučajevima često dolazi do preteranog izduživanja biljaka u prolećnom delu vegetacije, previsokog useva, poleganja, intenzivnije pojave biljnih bolesti, većih gubitaka u toku žetve i skoro po pravilu značajno nižeg prinosa.

U sušnijim godinama opravdano je, pored predsetvene pripreme, izvršiti i valjanje posejane površine posle setve.

 

Zaštita useva u toku jeseni

Tokom jeseni i predzimskog perioda može doći do pojave nekih štetočina i bolesti i na nekim lokalitetima u pojedinim godinama je potrebno vršiti hemijsku zaštitu.

Od insekata najčešće se javljaju buvači, cikade, repičina lisna osa i u skorije vreme na određenim lokalitetima kupusna muva. Problem cikade, buvača i delimično kupusne muve se može ublažiti setvom semena zaštićenog insekticidima, dok se kod jače pojave repičine lisne ose moraju vršiti tretmani useva registrovanim insekticidima. Takođe, u slučaju jače pojave buvača i cikada potrebno je vršiti zaštitu registrovanim insekticidima.

Problem korova u jesenjem periodu dobrim delom umanjuju prvi jesenji mrazevi, ali ima slučajeva kada moraju da se vrše tretmani herbicidima. Ako su predusevi strna žita, često se kao korov pojavljuju samonikle biljke preduseva i to, u slučaju velike i jake pojave, ako se ne suzbiju u toku jeseni, može dovesti do gušenja uljane repice u toku proleća. Bitno je napomenuti da graminicidi, koji se koriste za suzbijanje samoniklih žita, efikasno deluju do početka bokorenja, a kasnije njihova efikasnost opada, te je stoga veoma bitno suzbijanje izvršiti u toku jeseni. Poljska gorušica na nekim lokalitetima takođe predstavlja veliki problem u gajenju uljane repice i zbog toga je veoma važno poznavati korovsku floru na parcelama. Za parcele na kojima je dominantan korov gorušica treba odabrati hibride uljane repice tolerantne na imazamoks, jer će jedino tako biti moguće efikasno suzbiti gorušicu registrovanim preparatom.

U toku nekih godina se dešava da je u toku jeseni vlažno i toplo vreme, pa dolazi do jače pojave gljivičnih bolesti – najčešće suve truleži. Tada je potrebno izvršiti tretman nekim od registrovanih fungicida radi suzbijanja bolesti i smanjenja izvora zaraze u prolećnom delu vegetacije. Najčešći je slučaj da su takvi usevi i bujni, pa se sa fungicidnim tretmanom kombinuje i neki od regulatora rasta, radi sprečavanja preteranog izduživanja biljaka i prerastanja visine tačke rasta uljane repice na više od 2,5 cm od površine zemljišta.

 

Dipl. Inž. Jan Babka

Savetodavac, PSS Institut „Tamiš” Pančevo