Drveće i šiblje predstavljaju važan ekološki, transformacioni potencijal i nepresušnu laboratoriju za stvaranje novih vrednosti u prirodi. Sa druge strane, linijski sistemi objekata (u atarima), puteva, kanala i međa između zemljišnih površina čine glavne elemente arhitekture ravničarskog pejzaža. Sve su to konstruktivni delovi predela od kog mnogo očekujemo u egzistencijalnom, ali i estetskom smislu. Red i pravilni odnosi među živim bićima umnogome zavise od veštine organizovanja predela.

U prošlosti su se pored puteva i njiva dizali gusti drvoredi (dudova, oraha, jablana, hrasta, platana) koji su imali više zaštitnih funkcija. Osnovne funkcije su bile zaštita od snega u zimskim mesecima, u letnjim zaštita od sunca i visokih temperatura, a istovremeno i zaštita ratarskih useva od prašine. Onda kada je zatrebalo i mirno mesto da se paor sa životinjama odmori i rashladi. Nažalost, u proteklih nekoliko decenija sadnja zaštitnih drvoreda je zaboravljena praksa. Ne retko se događalo da se i postojeći drvoredi seku zbog ogreva, zbog bolesti stabala, ili pogrešne politike upravljanja zemljištem, a nije se vodilo računa o potrebi obnavljanja posečenih drvoreda ili šuma. Najviše zaštitnih šuma eliminisano je tokom procesa komasacija, povezivanja parcela i ostalih administrativnih potreba. Naravno u tom krugu, ciklusu prirode kakav vlada u vetrozaštitnom pojasu, neizostavno i veoma značajno mesto imaju čovek i njegovo delovanje. Segment u kom čovek intenzivno deluje na ove resurse svakako je poljoprivreda.

Poljoprivredna proizvodnja, generalno, ima veoma širok uticaj na stanje životne sredine. U okviru poljoprivredne proizvodnje sve se više govori o neophodnosti agroekoloških metoda koje imaju značaja za očuvanje prirodnih resursa područja. Nisu sve još uvek prihvaćene, ali sa stanovišta očuvanja najugroženijih prirodnih resursa u AP Vojvodini, bile bi prikladne za uvođenje među poljoprivrednim proizvođačima. Jedna od tih metoda jeste upravljanje elementima pejzaža. Upravljanje elementima pejzaža se u praksi odnosi na podizanje, odnosno kvalitetno zeleno održavanje površina koje nisu u direktnoj funkciji proizvodnje. To se, pre svega, odnosi na formiranje prirodnog ili poluprirodnog pejzaža na poljoprivrednim površinama u vidu vetrozaštitnih pojaseva, živih ograda, žbunova ili druge vegetacije u potezima koji se nalaze oko ili na samim parcelama. To može biti i sadnja drveća u vidu pošumljavanja parcela ili u vidu dvostrukih ili trostrukih drvoreda. Preporučljivo je i „ozelenjavanje“ dela oraničnih površina i ostavljanje u vidu „živog zelenog đubriva“ koji se prirodno regeneriše. Ili se na tim površinama zasejavaju cvetne biljke za ptice i pčele. Takve mere svakako treba podržati i treba podsticati poljoprivrednike da ih preduzimaju. Pored toga, ovakav pristup utiče i na estetsku dimenziju prostora.

Foto: Csilla David

Još se carica Marija Terezija u 18. veku, u sklopu uređenja naselja i puteva, zalagala za podizanje šuma i drvoreda kao zaštite uz obradivo zemljište i oko naselja. U to vreme teritorija Vojvodina je bila organizovana u četiri županije (Bačka, Tamiška, Torontalska i Sremska) i dva vojna regiona – Šajkaška i Banatski region. U strukturi ukupne korišćene površine učešće šuma iznosilo je 16,5% u Bačkoj, 13,9% u Torontalskoj i 35,4% u Sremskoj županiji. U Tamiškoj nisu zabeležene površine pod šumama, dok su u strukturi Šajkaškog regiona šume zauzimale 6,5%, a Banatskog vojnog regiona 48,7% (Hegediš i Čobanović, 1991). Nažalost, današnja Vojvodina je jedna od regija u Evropi sa najmanjim procentom šumovitosti. Trenutna pošumljenost iznosi samo 6,80%, a pored malog procenta šumovitosti veoma je vidljiv nepravilan raspored šuma na površini Vojvodine.

Pošumljenost je najmanja u zoni ratarske proizvodnje, gde u ekološkom smislu dominiraju staništa tipa stepe ili šumostepe, čiji je najprisutniji edafski predstavnik – černozem, koji zauzima 43,6% od ukupne vojvođanske površine. Ovo je najveća vrednost zbog koje i treba povećavati stepen pokrivenosti šumama i ostalim zasadima zaštitnog tipa. Danas to zelenilo uz poljoprivredno zemljište, puteve ili kanale nazivamo zaštitno zelenilo ili vetrozaštitni pojasevi. Sve je prisutnija tendencija podizanja zelenih koridora kojima se obezbeđuju zaštita životne sredine, stvara veća atraktivnost puteva i omogućava bolja mobilnost stanovništva kroz favorizovanje alternativnih vidova kretanja. A najvažnije od svega, obezbeđuju očuvanje prirodnih resursa (Đapa, 2006.)

 

Vetrozaštitni pojas je zeleni pojas (šumska kultura) koju čini jedan, ili još bolje, nekoliko redova drveća i/ili žbunja, lišćara i/ili četinara, čija je funkcija da oslabe brzinu vetra bez stvaranja turbulentnih struja i time spreči eroziju zemljišta, te pomogne u regulaciji podzemnih voda i poplava (Anastasijević, 2002). Da bi se postigla efikasna zaštita, pojasevi se grade iz više vertikalnih i horizontalnih slojeva rastinja. Tako se postiže delimična propustljivost pojasa. Empirijski je utvrđeno da je propustljivost od 50% optimalna. Vetrozaštitni pojas štiti zavetrenu stranu 5–10 puta dužu od sopstvene visine. Treba ga podići tako da između njega i produktivnih površina bude put čija je širina dovoljna da spreči zasenjivanje i prodor korena drveća iz pojasa u polje. Pored zaštite proizvodnih polja, vegetacijski pojasevi podižu se i duž puteva i pruga gde sprečavaju snežne smetove. Na mestu primene pojasa poboljšava se sastav zemljišta, povećava se aeracija i količina humusa. Pojas povećava biodiverzitet stvaranjem povoljnih uslova za predstavnike flore i faune. Izbor vrsta za vetrozaštitne pojaseve prvenstveno zavisi od klime i zemljišta staništa u kome se pojas podiže. Neke vrste otporne na vetar ne mogu se upotrebiti zbog drugih neodgovarajućih osobina, kao što su korenski izbojci ili neodgovarajuća gustina krošnje. Četinari su dobri za vetrozaštitne pojaseve, jer obezbeđuju zaštitu tokom cele godine. Ponekad gustina može da izazove turbulenciju, pa je potrebno prorediti guste krune. Dobre su i kombinacije u kojima se vrši sadnja brzorastućih i spororastućih vrsta tako da se obezbeđuje zaštita u dužem vremenskom periodu. Osnovni preduslov pri izboru odgovarajućih vrsta šumskog drveća za podizanje vetrozaštitnih pojaseva je sposobnost formiranja visokih krošnji od brzorastućih četinara i listopadnog drveća. Najčešće se koriste hrast lužnjak, topola, lipa, bagrem, breza, bor, smrča, nekada dud, tuja sa izraženom piramidalnom krunom i dr. Važno je napraviti odabir koji odgovara uslovima za gajenje, ali i sve izraženijim klimatskim promenama koje prate ekstremne padavine ili njihov nedostatak, kao i visoke temperature. To je neophodno kako bi porast i razvoj bili odgovarajući i što brži. Bilo bi dobro da su i izabrane vrste za zaštitu od jakih vetrova dugovečne i zdrave. Korisno je birati i vrste koje bi mogle imati i neki ekonomski značaj kroz sakupljanje plodova, izvor medonosnih vrsta ili sl. Najpre, treba birati autohtone vrste, koje su otpornije i prolagođene uslovima. Veoma veliki problem je eolska erozija u Vojvodini zbog prisustva jakih vetrova. Ilustracije radi, u mesecima bez useva, a kada su vetrovi jaki na 85% obradivih površina u Vojvodini eolskom erozijom se izgubi 5 kg azota, 10 kg fosfora, 11 kg kalijuma, odnosno 0,9 tona/ha organske materije. Naravno, to izuzetno utiče na plodnost zemljišta. Postavljanje vetrozaštitnih pojaseva ide upravno na kretanje vazdušnih masa, tako da nailazeći na pojas vazdušna masa se manjim delom probija kroz krune unutar pojasa, a većim delom prebacuje preko vetrozaštitnog pojasa. Tako se postiže željeni efekat da jači vetar prelazi preko površina i na znatnoj udaljenosti od njih ponovo nastavlja kretanje u istom smeru. Pravilno podignuti pojasevi, na područjima podložnim dejstvu jakih vetrova, mogu znatno ublažiti negativne posledice. Međutim, pored toga, vetar odnosi i ostatke pesticida, mineralnih đubriva, semena korova i invazivnih vrsta.

S obzirom da odneta materija završava u rekama, kanalima, otvorenim površinskim vodama, jasno je da ovde nemamo samo smanjenje plodnosti i kvaliteta zemljišta, već i ozbiljan problem zagađenja vode i vazduha. Pored toga, vetrozaštitni pojas smanjuje količinu isparenja, količinu CO2, obezbeđuje stanište za faunu, insekte (oprašivače i predatore) i posebno važno, snižava temperature za 3 do 4˚C.

Posebnu štetu usevima nanose glodari, pa s obzirom da par sova koji se može nastaniti u vetrozaštitnom pojasu ulovi do 8.000 miševa godišnje, a miš pojede do 3 kg pšenice godišnje, računica je sasvim jasna.

Podizanje zaštitnih pojaseva može imati i estetski značaj, kao i funkciju šetališta, posebno u blizini naselja i u periodima bez vetra ili jake osunčanosti i visokih temperatura. Takođe, ako je drvna masa kvalitetna, pametnom smenom vrsta može se koristiti i za seču repromaterijala za proizvode od drveta. Bez dileme, zaštitni pojasevi su i svojevrsni hortikulturni i pejzažni sadržaj. U Evropi je jednom od Interreg inicijativa prekogranične saradnje, pošumljavanjem mreže napuštenih železničkih koridora između Belgije i Holandije formirana mreža zelenih koridora. Takve inicijative, kojih je danas dosta, unapređuju ekološki kvalitet prostora, štiteći obradive površine; omogućavaju alternativni saobraćaj, podstiču razvijanje ruralnog turizma. U Vojvodini je ove godine uklonjeno 400 km pruga – eto prilike za zelene koridore.

Foto: Dana Zimova

Posebno pitanje je šta od svega poljoprivrednici žele sami da preduzmu? Veoma su retke situacije da se poljoprivrednici sami prihvate sadnje drveća i žbunja na parcelama. Većina, sasvim opravdano, očekuje organizovano pošumljavanje atara i podizanje vetrozaštitnih pojaseva (kao što su ranije postojali širom Vojvodine). Zainteresovani su i imaju pozitivan odnos prema tome, što potvrđuju situacije kada se inicijativom i projektima mesnih zajednica ili opština takve akcije organizuju. Proces se teže sprovodi kada se moraju odreći dela svoje obradive površine. Zato su neophodni edukacija i upoznavanje sa pozitivnim efektima svega i primerima dobrih praksi. Neophodnost rasta i razvoja poljoprivredne proizvodnje je prisutna, posebno imajući u vidu sadašnje potrebe stanovništva i prilike kakve nas okružuju. To se nikako ne sme sprovoditi na štetu kvaliteta životne sredine. Za formiranje vetrozaštitnih pojaseva neophodno je da vlasnici njiva, voćnjaka, vinograda ili bilo kog drugog zasada, odvoje deo korisnog zemljišta, ali i novac za pokrivanje troškova njihovog održavanja. Radi postizanja većeg profita sa proizvodne površine, neretko se ne poštuju pojedina, a u nekim slučajevima i većina pravila, koja definiše održivi poljoprivredni razvoj.

Jedna studija u Velikoj Britaniji pokazala je da svaka funta uložena u sadnju uštedi sedam funti troškova zbog gubitaka koje pravi nedostatak zelenih pojaseva.

Međutim, pored niza pozitivnih, poljozaštitni pojasevi imaju i jednu negativnu karakteristiku – ako nisu pravilno formirani, predstavljaju zasenu okolnog prostora, što dovodi do sporijeg rasta i razvoja biljaka u odnosu na ostali deo površine pod gajenom biljnom vrstom. I to je česti razlog za njihovo uklanjanje ili nepodizanje.

Svaki grad ili opština kod nas, Godišnjim programom zaštite, uređenja i korišćenja poljoprivrednog zemljišta imaju obavezu obezbeđivanja sredstava za vetrozaštitne pojaseve i podizanje istih. Za formiranje vetrozaštitnih pojaseva potrebno je posedovati i odvojiti deo korisnog zemljišta, kao i obezbediti budžetom troškove podizanja i održavanja. Definitivno je da na teritoriji Vojvodine nedostaju vetrozaštitni pojasevi, drvoredi uz puteve. Nadajmo se da neće biti kasno kada se probudimo. Drveće i zasadi, svih tipova, predstavljaju važan ekološki potencijal u čije se investiranje ide sporo, a koje pri tom stvaraju održive vrednosti prostora.

Majda Adlešić